Zvali su me Satan Panonski

Punk je Ivici Čuljku darovao sve: medij, jezik, identitet i priliku da otkrije vlastiti umjetnički talent. Svoj karijerni trenutak dočekao je 1980-ih, kad je entuzijast Zdenko Franjić čitavu vinkovačku scenu - Satana Panonskog, Majke, Kaotične duše, Pokvarenu maštu, Nepopravljive - predstavio javnosti.

Tvrdio je da će njegov pravi život početi nakon smrti, i svakako nije nestao u mračnim labirintima kolektivne memorije, niti se njegova umjetnička i ljudska biografija rasula. Pokazalo se da je otporan na kiselinu vremena, nepodesan za pojednostavljivanje i manipulaciju, sposoban živjeti svoj posthumni život u srcima onih koji su ga susreli, shvatili i zavoljeli takvog kakav je bio.

Njegova bitka protiv neljudskosti, bezdušnosti, iskvarenosti i licemjerja nije zamuknula poslije smrti: i nove ga generacije odbačenih, izgubljenih, osamljenih, traumatiziranih, bolesnih i unesrećenih vide jednako nepromjenjivog, nesavitljivog, neotopivog u buntu. Satan živi!

iz pogovora Nenada Rizvanovića