Tko su Butanci? Kako su se prilagodili izlasku iz tisućljetne izolacije? U kojoj su mjeri sačuvali egzotičnu himalajsku tradiciju? Kako pisati poeziju ako su ti prsti smrznuti? Može li se uopće napisati nešto čega nema već na internetu? To su samo neka od pitanja koja Rostuhar postavlja u svojoj novoj knjizi i u svom novom multimedijalnom predavanju. Odgovor na njih izlaže nam ga u formi stiha, slikovito ili izravno, kako već slučaj zahtijeva, ne libeći se kritizirati ono što polako polazi po zlu kao ni pohvaliti ono pred čim zastaje zadivljen.
„Navuci cipele dugoprugašice, stavi u ruksak ono najnužnije i kreni u planinu“, savjetuje nam Rostuhar u jednoj od pjesama svoje zbirke koja ništa manje živopisno i informativno od dosadašnjih proznih djela donosi priču o Butanu, nepoznatoj i tajanstvenoj zemlji Dalekog istoka, koju je prošao ni više ni manje nego pješice. Hrabrost u hodanju po visokim vrhovima Himalaje i hrabrost u pisanju poezije, osjeća se u gotovo svakoj pjesmi, kao i hrabrost da se suoči s vlastitim demonima i zmajevima. Mala zemlja koja nema ni milijun ljudi, koja ne mjeri svoj razvoj ekonomskim parametrima nego bruto nacionalnom srećom, otvorena samo za određeni broj turista godišnje, ovom nam zbirkom svakako postaje barem malo bliža.
