Sat koji otkucava samo tik roman je o ljubavi, izdaji, osveti i zločinu. Započevši kao priča o strastvenoj ljubavi i braku sveučilišnog profesora Julija i mlade studentice Lujze, nalik na one u operama koje Julije pasionirano sluša negdje u pozadini, roman suvereno kreće iznenađujućim žanrovskim pravcima. Dramatičar i prozaik Ivan Vidić isprepliće više likova, fabularnih rukavaca, književnih i pop-kulturnih žanrova, a srčani udar i posljedična transplantacija srca prevarena supruga i razočarana profesora otvorit će brojne crne rupe današnjeg svijeta u kojem „nitko nema kontrolu i ludilo je gospodar situacije“.
Vještina i čvrsta pripovjedačka ruka kojom Vidić na okupu drži teme ljubavne strasti i očaja, tamnih strana sveučilišnog miljea, šverca migrantima, mešetarenja nekretninama, kriminala i terorizma, doista je fascinantna, a za čitatelja to je furiozna, uzbudljiva i na trenutke groteskna trka od poglavlja do poglavlja, od početka do kraja. Na tome kraju ostaju pitanja koja si ionako redovito postavljamo bez mogućnosti pravog odgovora – kada se aktiviraju privatni okidači koji ljude pretvaraju u društvene otpadnike i kakva je njihova veza sa zastrašujućim svijetom u globalnom rasulu? Roman je to o trenutku kad iracionalno zavlada situacijom, razumu koji se gubi pred osjećajima, bijesu i nekontroliranim akcijama. Kad privatno ludilo postane „nesvjesna društvena revolucija“, nema više razlike između ozbiljnosti i farse, humora i užasa, u tom začudnom vremenu u kojem jedva još otkucava i samo – tik!
