"Zapravo, to je opet Cvijeće zla, ali s mnogo više slobode…", pisao je Baudelaire prijatelju o svojim Malim pjesmama u prozi. Ponesen poetskom imaginacijom, on se u Cvijeću zla prepušta svom neobuzdanom nadahnuću, dok je Splin Pariza (kako je knjiga poslije, prema pronađenim zapisima autora, preimenovana) puno smireniji, u njemu je više suptilnih zapažanja i sanjarske kontemplacije. Splin je istančano provedena lirska tema u prozi, zapravo niz tema koje se poput glazbenih stavaka originalne suite povezuju u zanosnu cjelinu.
Ovo čudesno djelo stvoreno je od proze i čiste poezije, od bljeskova analitičkog duha i suptilnog poniranja u ljudsku dušu, od stvarnosti i snova, od lucidnog rezoniranja i sugestivne osjećajnosti. Ovdje su granice između poezije i proze odbačene, ali njihova bit nije žrtvovana – obje žive svojim punim životima, isprepliću se i jedna drugu intenziviraju. I baš je u tom majstorskom spajanju ili prelijevanju oprečnih elemenata tajna impresivnog dojma i renomea Baudelaireovih pjesama u prozi. Stvarajući tu novu književnu vrstu, on je vrhunski izrazio ono za što se dotad još nije ni znalo da se može izraziti!
