Kad ujutro ustane iz kreveta, odmah poslije čaja legne na divan, podupire rukom glavu i premišlja, ne štedi sile, sve donde dok mu se naposljetku glava ne umori od teškoga rada i savjest mu ne govori: dosta se danas napravilo za opće dobro.
Tako je živio, radio i besposličario Oblomov, naslovni lik romana Oblomov, a to kako je živio, radio i besposličario nazvano je oblomovština. Pojam je preko romana ušao u svjetsku misaonu svijest i prema pojmovnicima označava inertnost, bezvoljnost, lijenost, komotnost, neodlučnost… štono bi se reklo: Lezi hljebe da te jedem.
Izvorni Oblomov iz romana pripadnik je propadajućeg plemstva i spokojno živi u zapuštenosti i nehaju; nesposoban da se pokrene, opire se bilo kakvim promjenama i uporno odgađa rješavanje i najmanjeg problema. Uglavnom, ništa mu se ne dâ, osim leškarenja i sanjarenja nakon buđenja ili lagodna drijema nakon obilna blagovanja. "Život se u njegovim očima dijelio na dvije polovice: jedna se sastojala od rada i dosade – to su mu bili sinonimi; druga od spokoja i mirnoga veselja", piše Gončarov o svom apatičnom, pomalo infantilnom, ali poštenom i dobroćudnom junaku. Taj uspavani "nehljebović", kako bi rekao Ivo Andrić, ili "svetac inercije", kako ga je nazvao jedan kritičar, (proto)tip je tzv. suvišnog čovjeka, čija "nazočnost neće ništa pridati društvu, isto kao što mu i odsutnost neće ništa oduzeti" i već je (pre)poznat u Gončarovljevih prethodnika, Turgenjeva, Puškina i Ljermontova.
Premda objavljen polovicom 19. stoljeća, ovaj roman o »čovjeku koji se nije mogao pokrenuti« ne doima se zastarjelim te osvaja duhovitošću i emocionalnošću, a Oblomovljeva ljubavna priča i završno poglavlje nenadmašivo su dirljivi. Uostalom, knjiga koja nas, unatoč prohujalim stoljećima od nastanka, i danas može raznježiti i razljutiti, nasmijati i rasplakati, ali i inspirirati, neosporni je klasik, a njezin autor – vrhunski pisac!
