Kratki roman Gec i Majer pripovjedačkog velemajstora Davida Albaharija u izvornom se izdanju pojavio prije okruglih dvadeset godina te od tada, sasvim opravdano, nepodijeljeno plijeni pažnju publike kao i kritike. Opsegom neveliko, bez paragrafa i drugih cezura, u jednom neprekinutom, monolitnom bloku ispisano djelo istovremeno je slojevita analiza nekih od središnjih problemskih žarišta suvremene Europe: pitanja krivnje i odgovornosti, kolektiva i individue, pamćenja i zaborava i, na kraju, apstraktnog dobra i onog sasvim opipljivog “banalnog zla“, kao i njihova uspjela umjetnička sinteza. Albaharijeva je stilistika kirurški precizna, imažistički čista – upravo kao i vivisekcija odavno poviješću zatrovanog, ali još uvijek živoga malignog tkiva.
Gec i Majer portretirani su tako kao bezlični izvršitelji (oni su čak i međusobno posve zamjenjivi!), oni pišu ljubavna pisma svojim suprugama kad se smrači u Njemačku i dijele bombone logoraškoj djeci, bivajući u isti mah odgovornima za paradigmatsko moderno zlo: njihovi likovi mogli su biti izvedeni izravno iz promišljanja Hannah Arendt. Ni pozicija pripovjedača, nasljednika, preživjeloga – onoga koji može i mora svjedočiti – nipošto nije neproblematična: krivnja svjedočenja i nemogućnost da se užas pojmi u punom opsegu dovode ga do ruba samoubojstva. To je svjedočenje, makar i kao fikcionalna rekonstrukcija, usprkos svemu za njega nužno: na njemu je “da prospe seme pamćenja među učenicima (…), da spreči razvoj korova zaborava“.
