Ispovijedi (da prostite) zajebanog pjesnika donose izbor kojekuda zametnutih i zaboravom prekrivenih tekstova legendarnog »uličnog genija« Charlesa Bukowskog. Ove iznova objelodanjene priče, kolumne, tekstovi za erotske časopise, predgovori, intervjui, recenzije knjiga, eseji o kolegama piscima... svojevrsne su ispovijedi (Confessions of a badass poet) neprolazne vitalnosti koje je narečeni pjesnik, iz debelog životnog iskustva, »do kosti« iskreno, pretakao u provokativno štivo.
Samozvani "Stari pokvarenjak" piše kako mu je u svekolikom djelovanju i životu, uz žene i alkohol, prije svega bilo važno pisanje – "sreća riječi", kako je znao reći:
Zvuk tipkovnice dok tu sjedite, to je moćan zvuk, najmoćniji zvuk na svijetu, kad ga svladate na svoj način, na pravi način, nijedna se lijepa žena s tim ne može usporediti i ništa od onoga što ste slikali ili kiparili s tim se ne može usporediti; to je ona sušta umjetnost, to zapisivanje riječi, i razlog svoj toj smionosti; to je najljepša igra ikad smišljena, a u njoj ih ne pobjeđuje baš mnogo.
Bukowski je govorio kako ne želi da ga se tretira kao gurua ili genijalca:
Genijalnost može biti sposobnost da se izrekne nešto dubokoumno na jednostavan način, pa čak i da se nešto jednostavno izrekne još jednostavnije... Nemam nikakvih poruka svijetu. Nisam toliko mudar da bih nekoga vodio, ali sam dovoljno mudar da nikoga ne slijedim... Poezija je, nema sumnje, opasna igra. Sve do trideset pete ležao sam pijan po zabačenim uličicama, a onda sam počeo pisati pjesme. Sad uđem u kuću i unutra se napijem.
