Svojim nas je romanima Ivica Prtenjača odavno uvjerio da su bajke moguće, da mogu biti stvarnije od stvarnosti. Od Brda, preko Tihog rušenja do Alberta ovaj prije svega pjesnik nježno ali dosljedno mrvi naše cinizme i blaziranosti, blokade i obrambene, često beskorisne mehanizme, okreće nas humanističkim idealima i, najvažnije, jedne drugima. Tako se i ovdje, u romanu koji se odigrava na vrhuncu europske dekadanse, i to baš u mitologiziranom Parizu, među potpunim strancima događa ljepota običnosti svakodnevice, empatije i solidarnosti, ukratko – magija života samog.
Mjesto radnje Pariz je nakon Bataclana, ali ova profinjena priča kao da se odvija u međuprostoru, izvan vremena; središnji protagonist, zagrebački pjesnik na festivalskom gostovanju, poput palog anđela leluja kroz paralelnu stvarnost, pritom sa svojevoljne margine vidi jasnije od svih nas uvjerenih da smo u središtu zbivanja. Shvatit ćemo brzo da se oko njega takvog, plahog heroja malih stvari, vlasnika svih riječi u stvaralačkoj krizi, vrti svijet, dok je on, kao Pekar iz Brda, predan svojim meditacijama i pasijama, dok tuguje za poezijom koja mu znači sve, ali više ne uspijeva pisati. No, junak Brda vraća se kući, a Daniel nije siguran ima li se kamo i kome vratiti pa ostaje, promatra, razgovara, pomaže, hoda i živi taj Pariz daleko od turističke vreve, nekako utišano i nenametljivo, a opet svrsishodno i ponosno.
Udarajući takt rekvijema za neki bolji, umnogome poražen svijet Ivica Prtenjača ispisuje i intimistički omaž pjesnicima, tim divljim detektivima života; upravo zato Odeon pulsira od začudnih slika, humora, naposljetku krasno stiliziranih i neočekivanih uvida, svega onoga zbog čega volimo Prtenjačine proze. Čitamo ih strasno i posvećeno, kao jednu, neprekinutu priču, kao ono u što vjerujemo.
