“Tko sam zapravo ja? I koji dio mene sam ja... je li to moja vještina, moja muzika, moje dijete, je li to moja misao, je li to moja nada u još jednu ljubav, je li to plavi iris pored uzglavlja, možda je to mozak jer bez njega nema misli, bez njega nema ni srca, ali i on se trajanjem mijenja...” Je li to možda radni stol spisateljice kao njezin otok slobode i posljednja linija obrane?
Fikcija, knjiga priča dubinski povezanih finom pripovjedačkom armaturom, donosi šesnaest istina o ženama koje ostvaruju svoje pobjede i poraze u svakodnevici, ujedno pokušavajući odgovoriti na središnje pitanje književnosti: što je to fikcija u koju vjerujemo, a što stvarnost koja nas oblikuje i lomi? U tom procijepu nastaju priče istinitije od stvarnosti, kada su junakinje same u autu, kada odgajaju djecu, zabrinute zbog klimatskog kolapsa, tjeskobne u anonimnosti virtualnog svijeta, kada plešu na šipci, čekaju trenutak zadovoljstva, preotimaju jezik i područje seksualnosti, razmišljaju o starosti ili tračaju kolegice. S mnogo humora i bez patetike, slojevito i snažno Ivana Bodrožić u Fikciji ispisuje složeni mozaik ženskog iskustva. Stoga ove priče treba čitati kao istinitu fikciju, ali pritom ne zaboraviti na zid patrijarhalnih normi društva koje uvijek prijeti da će je osporiti.
