Dječak za zatvor

Dječak za zatvor pripovijest je o jednom samotnom odrastanju na zagrebačkoj Trešnjevci. Dječak Žiža – rođen sredinom 1950-ih – dijete je rastavljenih roditelja i živi s ocem, bakom i djedom, a potom i s maćehom. On uporište prvo nalazi u novoj obitelji, potom u crkvi, kao ministrant, i naposljetku u književnosti i kazalištu, najprije kao član školske recitatorsko-literarne sekcije, a kasnije i u druženju s poznatim piscima Cesarićem i Lovrakom. Nestvarni vršnjaci i susjedi, jednako kao i stvarni pisci, obilježit će Žižino sazrijevanje, no odlučujući moment dogodit će se 1971., kad Žiža bude priveden na demonstracijama. Dječak za zatvor, ispovjedni roman Željka Ivanjeka (1954.), sastavljen je od piščevih sjećanja i fragmenata koje je doznao od svojih bližnjih ili ih naprosto zamislio. Otuda u romanu dvije inačice pripovjedačeva imena i dva pripovjedača, što potiče sumnju da su biografske ili izmišljene priče možda vjernije od autobiografske.

U književnosti se Ivanjek javio kao adolescent – ‘Wunderkind’. Hvala Bogu bio je prepoznat i dobio stipendiju da bi omirisao svijet i vidio kakva se tamo književnost piše, što se čita i naposljetku čemu i kako sve to služi oblikovanju književnog života. Tako je upoznao postmodernu književnost na njenim američkim izvorima, ali to ga nije lišilo obveze da temeljito pročita npr. Flauberta.

 Branimir Donat

Radi se o obrazovanom i suptilnom pripovjedaču koji je svoje mjesto u književnosti zacrtao prozom sklonom eksperimentu, autoreferencijalnosti, lingvističkim poigravanjima i grafičkim intervencijama, da bi kasnije svoj rukopis pročistio do umješnih i dojmljivih priča koje nikada nisu nasjedale na trendove, ali su formalno i sadržajno i danas više nego uvjerljive.“ - Jagna Pogačnik „Ivanjekov jezik, ta domaća zagrebačka kajkavština, urbana, radnička, sirotinjska (ne obrtnička), koja je već odavno nestala iz literature, s Ivanjekom se vratila kao topao, emotivan jezik, autentičan jezik njegovih likova. 

Borivoj Radaković