Japanska mitologija, kao i mitologija mnogih drugih naroda, ništa ne zna o stvaranju s pomoću zapovijedi, već kao istinu uzima podrijetlo stvari spontanim stvaranjem, a njihov razvitak stvaralačkim slijedom. Tumačenje podrijetla univerzuma stvaranjem jest opsežno. Mitovi o spontanom stvaranju i preobrazbi jesu blagi i umirujući. Prvi je mit monoteistički jer je sve načinjeno tako da ovisi o volji i moći svemoćnog stvaratelja. Drugi je hilozoističan ili panteističan jer sve što postoji ima u sebi urođenu vitalnost. Bila je to prvobitna japanska koncepcija o stvarima koja se očitovala u šinto-animizmu, a kasnije je usklađena s budističkim panteizmom.
Prvobitna religija naroda zove se šinto, što znači “put bogova” ili “duhova”. Ovo je vjerovanje zapravo animističko gledište na svijet povezano s plemenskim kultom božanstva klana. Gledajući svijet takvim nazorom, Japanci su štovali prirodne stvari i ljudska bića koja su očitovala neuobičajenu moć, snagu ili ljepotu. Svaka od tih stvari ili bića naziva se kami, božanstvo ili duh. Priroda je napučena beskonačnim mnoštvom bogova i duhova, a čovjekov je život uvijek blisko povezan s njihovim mislima i aktivnostima. Genij (duh) planine koja pobuđuje strahopoštovanje naziva se božanstvom planine. Istodobno može biti prepoznat kao praotac plemena koje živi u njegovu podnožju ili, ako nije predak, može se zazivati kao bog zaštitnik.
