Uz bogatu kršćansku tradiciju u narodu još uvijek preživljavaju vjerovanja u nadnaravno, u sile prirode koje je čovjek personificirao, kojih se boji i koje štuje. Te sile nikad nisu sasvim dobre ili sasvim loše, njihova je priroda dvojna, a kako bi se držale u ravnoteži, čovjek im mora udovoljavati. Takvo je vjerovanje u MOGUTA. Lik moguta veže se uz prirodu, uz hrast, uz vremenske prilike, uza životinje. U prvoj polovici 20. stoljeća dr. Drago Chloupek je u sklopu Škole narodnog zdravlja Andrije Štampara mnogo vremena provodio na terenu u Turopolju, zainteresirao se za narodni život i zapisao neke običaje i vjerovanja. Istražio je i vjerovanje u moguta.
Mogut je ponajprije seoski zaštitnik. Nitko ga ne poznaje, ali svi znaju da postoji i bdi nad selom kao viša sila. Postoje priče da su Turopoljci tu i tamo znali susresti moguta. Spominjali su da se mogut može pretvoriti u ribu, prasca ili u zmaja. Inače se pojavljuje u svom ljudskom obliku, kao visoki čovjek sa starinskim turopoljskim šeširom, u dugoj čoji, naslonjen na hrast. Za moguta kažu „mogut žir donese i odnese“. Tu se naglašava dvojnost njegova karaktera: on daje, ali i oduzima, nagrađuje i kažnjava. Veže ga se uz dobar ili loš urod, uz munje, vjetrove, grmljavinu. To ovisi o čovjeku. Ako ga se štuje i udovoljava mu, onda će on ljudima biti dobar i brinuti se za njih. Poznata priča vezana je za turopoljsko svinjogojstvo koje je često ovisilo o urodu žira. Ako ga nije bilo dovoljno, Turopoljci su se sa svojim stadima selili sve do Kupe, do Ivanić Grada i Čazme.
Na tim putovanjima znali su susresti kakvog nepoznatog čovjeka. Kad bi mu se požalili, rekao bi im: „Ide v redu. Idite zutra pak iskati žira. Samo najte nikak tuči belu svinju.“ Sutradan bi se u stado umiješala bijela svinja i sve ostale pojurile bi za njom, a ona bi ih odvela do žira. Mogut je važan faktor seoskog života. Ne traži drugo nego da su ljudi pošteni i da se s njim dobro postupa. I tu leži njegov smisao. Uzajamno razumijevanje i skladan suživot. Ljudi u Turopolju nekoć su živjeli u velikim obiteljskim zadrugama – samodostatnim cjelinama u kojima je svaki pojedinac imao svoju ulogu i radilo se za dobrobit zajednice.
Sve je funkcioniralo po strogo utvrđenim pravilima, godišnje radnje i običaji odvijali su se po unaprijed utvrđenom i naučenom uzorku, a čovjek je živio u skladu s prirodom. Živio je s prirodom i od prirode, od nje je uzimao i učio, objašnjavao si prirodne pojave pridajući im ljudske osobine, pripisujući im čarobnu moć, oblikujući vjerovanja i praznovjerja. Danas je sve to prepušteno zaboravu, a možda ne bi bilo naodmet ponovo ispričati priče, osvijestiti neraskidivu vezu čovjeka i okoliša, prošetati šumom, susresti moguta…
HRAST JE KROV, HRANA, LIJEK I HRAM
