Konačne igre, prema Jamesu P. Carseu, imaju poznate igrače, fiksna pravila i jasnu točku. Pobjednici i gubitnici lako se prepoznaju, kao u igri nogometa ili šaha. U beskonačnim igrama, poput biznisa ili politike ili života, igrači dolaze i odlaze, pravila su promjenjiva i nema definirane krajnje točke. U beskonačnoj igri nema pobjednika ili poraženih. Ne postoji, na primjer, „pobjednički posao” ili „pobjeda u životu”, postoji samo naprijed i iza.
Što sam više počeo shvaćati razliku između konačnih i beskonačnih igara, to sam više počeo viđati beskonačne igre svuda oko nas. Počeo sam uviđati da mnoge borbe s kojima se organizacije suočavaju postoje jednostavno zato što su njihovi vođe igrali u beskonačnoj igri s ograničenim načinom razmišljanja. Te organizacije imaju tendenciju zaostajanja u inovacijama, mjerodavnim naporima, moralu i konačno učinku. Lideri koji prihvaćaju beskonačan način razmišljanja, u oštroj suprotnosti, grade jače, inovativnije, inspirativnije organizacije. Njihovi ljudi vjeruju jedni drugima i svojim vođama. Imaju otpornost da napreduju u svijetu koji se stalno mijenja, dok njihovi konkurenti padaju po strani. U konačnici, oni nas ostale vode u budućnost.
U svojoj knjizi Počni od zašto želio sam pokazati vrijednost početka sa svrhom u svemu što radimo. U Lideri jedu posljednji naveo sam kako lideri mogu izgraditi povjerenje stvaranjem krugova sigurnosti. Sada u ovoj novoj knjizi pokušavam ponuditi smjernice koje će nam pomoći da se bolje snalazimo u igri u kojoj smo svi igrači: Beskonačnoj igri.
