Gotovo se svi kritičari slažu u tom, da je Pan najljepše i umjetnički najsavršenije Hamsunovo djelo. Kasnije je napisao i mnogo dubljih stvari… ali nešto tako čudesno, osebujno, kao što je Pan, ne bi ni mogao više da napiše, jer to je djelo iz onog doba, kad je njegovo ushićenje došlo do vrhunca i kad ga je svega prožimala opojnost života, mladosti i ljubavi. Teški dani nevolje i gladi upravo su bili prošli, i on, presretan, što se napokon riješio mučna živovanja medju ljudima, hrli u šume i planine, da se naužije tako dugo žudjene slobode, i potpuno nevezana života. U žarkom zanosu planduje po gorama, kao samotan lovac, prebacuje pušku preko ramena, gotov da se svemu, svemu raduje… On je sin šume i samo u šumi stišava mu se duša i dolazi do potpunog spokojstva. Nikoga od ljudi ne treba, jer je tako pun i bogat život u njemu i oko njega. On uživa ne u šumi, nego šumu samu, sav njen život proživljava i uživa u njemu… Sve je to jedan život, jedan disaj, jedna ista priroda, jedan isti bog, P a n
Panom nazvao je Hamsun ovo djelo, i doista, kad čitaš tu knjigu, čini ti se, kao da se tamo negdje na debeloj grani izvalio taj ugursuski rutavi bog… Smije se lovcu, što sjedi dolje pod drvetom, zaljubljenom lovcu u šumi. Došao lovac, da uživa slobodu, a eno mu već davno srce zarobljeno. Zatravilo ga jedno curče… Grehota bi bilo pričati što potanje o ljubavi toga lovca u šumi i o njegovoj nesudjenoj ljubi, a ne bi se ni moglo, jer je svaki redak toga djela u najužoj vezi sa cjelinom, i svaka stranica neuporedive ljepote i osebujnosti.
(iz predgovora Nine Vavre, 1917.)
