Tortura

Tortura je tek djelić velikih građanskih i političkih bitaka što ih ova autorica – kao filozofkinja – s velikom hrabrošću vodi već godinama. Na knjizi o torturi autorici moramo biti zahvalni. Ne samo zato što je to prva filozofska refleksija o torturi, koja rasvjetljuje politiku, fenomenologiju i modalitete upravljanja torturom, nego zato što je pisanje ovakvog djela neminovno mučno, ono je neka vrsta katabaze, što je posebno vidljivo u posljednjem poglavlju o upravljanju torturom, u kojem ništa ne izostavlja: od međunarodnih zločina do tortura made in Italy, od zvjerstava počinjenih tijekom olovnih godina u Italiji pa do summita G8 u Genovi, od Guantánama do Abu Ghraiba. Užasna i zastrašujuća metafora crnog feniksa vješto dočarava torturu, koja je kroz povijest uvijek nalazila načina da uskrsne. Teorijska konstelacija u kojoj se autoričina misao kreće proteže se između Benjamina i Sartrea, od Maríje Zambrano do Hanne Arendt, od Sadea – kojeg ispravno naziva možda i prvim biopolitičkim misliocem modernoga doba – pa do Bataillea, preko Kafke. U isto vrijeme autorica rekonstruira američku debatu o torturi, od koje se izričito distancira, ukazujući na to da je soteriologija torture prisutna u toj debati oružje propagande liberalizma.