Pitanje izdaje i odanosti prisutno je u više djela izraelskog velikana pisane riječi Amosa Oza. Dok su ga kao dječaka u židovskoj vjerskoj školi učili da okreće glavu od crkve i raspela jer je njihov narod zbog "Tog Čovjeka" pretrpio toliko zla, djedov brat, znameniti povjesničar Josef Klausner, objašnjavao je dječaku da je Isus bio jedan od njih. Slijedeći tragove tih suprotstavljenih narativa, znatiželjni dječak dospio je u knjižnicu i, čitajući evanđeljā, kako sam kaže, "zaljubio se u Isusa, u njegovu poeziju, u viziju, u blagost". Tada se susreo i s pričom o Judi, trideset srebrnjaka i najčuvenijem poljupcu u povijesti.
U ovoj nimalo bezazlenoj i prilično nedosljednoj pripovijesti Amos Oz prepoznaje ishodište kršćanskog antisemitizma, legendu na kojoj počiva tragična dvijetisućljetna povijest. U eseju Isus i Juda, objavljenom nedugo nakon autorove smrti, kao i u romanu Juda, u kojem junak Šmuel Aš nudi "alternativnu istinu" da je Juda tek ponizno ispunio svoju zadaću u božanskom planu, Amos Oz progovara o vezama između dviju velikih monoteističkih religija, judaizma i kršćanstva, o prorocima i izdajicama, ulozi književnosti u našim životima i potrebi za dijalogom kako bi se prevladali fanatizma svih vrsta. Njegove su riječi i dalje gorući važne.
