Već u samom naslovu ove knjige izražena je složenost problema ljudskog identiteta, tj. dinamika i dijalektika istosti i drugosti sebstva koju autor razvija kao: refleksivnu meditaciju o sebstvu koja se ostvaruje zaobilaznim putem analize, kao dijalektiku značenja latinske pokazne zamjenice idem (jedno te isto, fr. meme), u smislu nepromjenjive identičnosti, i značenja latinske pokazne zamjenice ipse (sam po sebi, fr. soi), u smislu onoga što tvori sebstvo. Ovakva dijalektika sebstva podjednako udaljena od Descartesova cogito kao čvrstoga, samodostatnoga epistemološkog uporišta i od Nietzscheova odbacivanja cogito kao puke iluzije. Refigurirajući svoju hermeneutiku sebstva Ricoeur suprotstavlja ove dvije filozofske tradicije, jednu koja cigoto uvisuje, i drugu koja ga ponižava, no birajući treći put, zapravo, upozorava da je ova opozicija neutemeljena. Radikalizacija kartezijanskoga cogito proizlazi iz ambicije samoutemeljenja ega, dok je njegovo nijekanje radikalizacija sumnje na kojoj se on hoće temeljiti. Ricoeur manje insistira na Nietzscheovu retoričkom pristupu, a više na njegovoj volji da kartezijansku sumnju dovede do njezine krajnosti - Nietzsche naprosto sumnja bolje od Descartesa. Po Ricoeuru, subjekt se ne može spoznati trenutačno i izravno, nego je nužan neizravan, zaobilazan pristup subjektivnoj svijesti. Subjekt, zapravo, nije konstitutivan ni za svijet ni za samoga sebe. Naprotiv, sav je sazdan od znakova. Ricoeurova je hipoteza da se sebstvo samorazumije tek drugim, zaobilaznim putem interpretacije, tvoreći pritom narativni identitet. Francuski filozof Paul Ricoeur (1913-2005), jedan od najznačajnijih filozofa druge polovice 20. stoljeća, bavio se problemom teksta u okviru hermeneutučke fenomenologije kakva je propitivala dosege i granice spekulativna mišljenja. U filozofiji rubnim diskursima - psihoanalizi, simboličkom jeziku, teoriji teksta - istraživao je razumijevanje i samorazumijevanje ljudskoga
