U svome čuvenom Abecedariju [...] Gilles Deleuze izjavio je, govoreći o stilu, da nikad nitko nije pisao i neće pisati kao Péguy: "On čini da rečenica izrasta iz sredine... piše s pomoću umetaka, dodajući svaki put nešto usred ponovljene rečenice što začinje drugi umetak i tako postiže da se rečenice granaju iz sebe samih."
Netom prije toga proglasio ga je "jednim od najvećih stilista francuskog jezika" i velikim umjetnikom, "koji je kao i svaki umjetnik bio potpuno lud". I na više drugih mjesta Deleuze uzdiže Péguyja kao pisca i filozofa. Tako u djelu koje je napisao s Félixom Guattarijem Što je filozofija? (1991.) tvrdi da je Péguy "uspio izumiti čitav jedan jezik, i to jedan od najpatološkijih i najestetičnijih koji se mogu zamisliti", a u svojoj velikoj metafizičkoj raspravi Différence et répétition iz 1968. stavlja ga bok uz bok Kierkegaardu i Nietzscheu. Ali ličnost koja je ipak u najvećoj mjeri povezivala Deleuzea s Péguyjem, čija je filozofija za obojicu bila od središnje važnosti, nesumnjivo je Bergson. (Iz Pogovora Marka Gregorića)
