Vladimir Majakovski, jedan od najmoćnijih glasova ruske književnosti i poezije dvadesetog stoljeća u autopoetičkom eseju Kako se prave stihovi? analizira cijeli proces nastajanja vlastite „uspjelije“ pjesme, Sergeju Jesenjinu, putem otkriva tajne tehnike spisateljskog zanata, neisforsirano autoironičan, istovremeno i smrtno revolucionarno ozbiljan te urnebesno duhovit sintetizira svoja stajališta o estetici i individualnom umjetničkom integritetu te daje neprocjenjiv uvid u detalje svog osobnog kreativnog procesa. Uz pitanja jezika i prozodije, Majakovski istražuje umjetnikov zamršeni odnos prema avangardi, romantizmu, povijesti, revoluciji i samoubojstvu.
Krvave glave Majakovskog i Jesenjina govore i suviše glasno da taj proces raspadanja jednog pogleda na svijet još uvijek traje – Miroslav Krleža
Vladimir Majakovski, čeličnih vilica, visok metar i devedeset, rado skraćuje izraze u telegrafske kuršume. (…) Pjesnik i retoričar ulice, gradskog asfalta, često ne zazire ni od napadno humorističkoga žargona.
– Tin Ujević
U svojoj je poeziji ispisivao novu ljubav novoga društva; ona je postojala, ali ujedno i nije postojala – zato što još nije bila viđena.
– Viktor Šklovskidru
