U knjizi Kraljica Jadranka Kosor pokazuje drugu stranu svoje prirode, onu zaigranu, opušteniju, manje ozbiljnu. Ali i vještinu pripovijedanja, uvjerljivog portretiranja karaktera te hrabrog razgrtanja zaštitnih ovoja koji skrivaju rane iz njezine osobne prošlosti.
Malena se djevojčica u svome rodnom Lipiku voljela maskirati u kraljicu; ona koja je socijalnim položajem bila bliže ulozi Pepeljuge, maštala je o tome da bude kraljica. Naravno, Hrvatska je republika i u stvarnosti se nešto takvo nikad nije moglo dogoditi. Ali u virtualnoj stvarnosti i to je ostvarivo: Jadranki je ponuđeno da u realitiju jedne nacionalne televizije pjeva pod maskom koju će sama izabrati.
Budući da je oslobođena stega politike i više nije robinja uštogljenoga, ozbiljnoga političarskog ponašanja, Jadranka Kosor odabire masku i kostim kraljice i nastupa s uspjehom u spomenutom realitiju. Realizirao se san male djevojčice iz Lipika!
Pokazuje time svima i drugo svoje lice, nije uvijek samo ozbiljna i zabrinuta političarka, nije samo „Suzana“, već i osoba koja se voli nasmijati, igrati i šaliti se… Ne rugati se drugima, nego šaliti i na svoj račun. I tako ta slika kraljice dolazi čak na naslovnicu ove knjige. Hm, lijepa karijera: nakon premijerke, evo i kraljica!
— Velimir Visković
"Pišući prošlu knjigu o svom životu i drugim životima, jednostavno nisam ispričala sve do kraja. A ponešto nisam ispričala od početka. Kao da sam nenamjerno nešto tajila, a i ponešto preskakala. O svojem djetinjstvu, na primjer. Pisala sam uglavnom o slikama koje su najsnažnije ostale u sjećanju jer pamtim slike, puno slika, osjećaje manje, ali ipak. O mnogim događajima nisam pisala. Preskakala sam, zaobilazila, brisala.
Vrlo oskudno sam pisala o siromaštvu kojeg sam već kao curica postala potpuno i bolno svjesna. Neobično rano za malo dijete, osjećala sam se poraženom teškim siromaštvom koje me okruživalo, pa me ta spoznaja počela i javno i tajno gušiti. Jer je naša mala kuća u središtu maloga grada bila i trošna i stara i ružna, vlažna i mračna i tužna."
