O Josipu Brozu Titu teško je pisati. Slijeva i zdesna stoje klisurine neukusnih apologija i još manje ukusnih politikantskih osporavanja. Povjesničarka Marie-Janine Calic s tim se izazovom suočila nakon nekoliko objavljenih i utjecajnih djela o povijesti Jugoslavije i jugoistočne Europe. Činjenice iz Titove biografije više-manje su općepoznate. Nema novih velikih otkrića, osim možda o do sada relativno nepoznatoj supruzi Lucie Bauer. Nova mogu biti samo tumačenja. Sâm naslov knjige, Tito – Vječni partizan, sažima središnju odrednicu Brozova života, ali i proturječja njegove ličnosti, proturječja između njegove beskrupuloznosti i vizije humanog društva, između njegova staljinizma i antistaljinizma, između emancipacijske vanjske politike i blagog, u nekim razdobljima manje blagog, a neposredno nakon rata surovog autoritarizma u zemlji.
Josip Broz Tito nije bio partizan samo u Drugom svjetskom ratu, već je to ostao i nakon rata, do kraja života – vječni partizan trajno razdiran između potrebe da bude borac za mir i ugledan svjetski državnik (u čemu je uglavnom uspijevao) te boljševički revolucionar koji je u ime komunističke utopije i daleke budućnosti ponekad bio spreman na uskraćivanje sadašnjosti.
U knjizi Tito – Vječni partizan Marie-Janine Calic stavlja Josipa Broza u kontekst njegova vremena i podsjeća nas da je bio sposoban činiti i dobro i zlo, jer je, prije svega, bio čovjek.
