Nietzsche, taj Protej filozofije, tijekom svojeg divljeg, smionog lova na tragu je nekim temama koje ga ne puštaju. To su još uvijek, a kako bi drugačije i moglo biti, one velike stare teme zapadnjačke filozofije: problem Boga i nihilizma, problem slobode, problem spoznaje i problem morala. Kao nitko drugi prije njega upleo se u proturječja koja se na tom polju očito ne mogu izbjeći. Poricao je egzistenciju slobode, da bi zatim polagao pravo na nju kao stvaralačku silu, dakle uzeo si je slobodu da otpiše slobodu.
Iza svake istine stavio je veliki upitnik, ali sam je taj upitnik za njega bio apsolutna istina. Navijestio je smrt Boga, ali zatim je na njegovo mjesto postavio svoje nove najviše vrijednosti. Istražio je amoralne temelje morala i iznio kritiku morala koja je sama u velikoj mjeri bila moralna. To nam sve pokazuje da s kritikom spoznaje, morala, Boga i metafizike te kritikom slobode ostajemo u krugu vlastitih proturječja: implicitno polažemo pravo na nešto što smo eksplicitno odbacili – naime spoznaju, moral, Boga, slobodu.
