Goran Čolakhodžić ušao je u pjesništvo na velika mala vrata – nagradom Goran za mlade pjesnike; zrelim, prepoznatljivim rukopisom u kojem je pokret pisaljke pratio njihanje prutića lijeske, a generacijski atipična mirnoća njegovih redaka bila pomni red lijehe, tišina vrta zimi. I svojom novom, trećom pjesničkom knjigom, autor ostaje izvan trendova i zavodljivih konfeta miljea i epohe, prteći vlastitu, na rafiniranom, visokom modernizmu i nenametljivoj konfesionalnosti temeljenu trasu.
Čolakhodžićev nas lirski protagonist ovaj put pripušta nešto bliže, kroz ključanicu pjesme virimo u prostor intimnog: ovo je knjiga oproštaja, nježnih posveta onima kojih nema, ali i istraživanja, otkrivanja šuštave širine svijeta, i izgradnje jednoga drukčijeg, izabranog i posvećenoga mi. Timbar je mjestimice elegičan, no čak i kad je objekt tugovanja izravno imenovan, autor će najčešće posegnuti za nekom vrstom objektivnog korelativa, prepustiti riječ prividno nijemoj slici, pejzažu. Jer, stihom: Moglo bi se beskrajno pisati, / moralo svašta još reći.
