Gotovo je nemoguće dovoljno naglasiti važnost Baudelaireova Cvijeća zla u kontekstu povijesti svjetske književnosti i njegov, doslovce, nemjerljiv utjecaj. Baudelaire je na velika vrata uveo u književnost dotad nezamislive teme kojima su pristupili tek poneki njegovi prethodnici (primjerice, veliki mu uzor E. A. Poe), ali , uglavnom "u širokom luku". Ako na toj razini promatramo zbirku kao primjer svojevrsne estetike ružnoga, ostajemo zapanjeni načinom na koji je Baudelaire šokantne slike s ruba života zaogrnuo u ruho pjesničkog savršenstva, koji je čudesnom ljepotom riječi spojio čulnost i duhovnost, nevinost i nasilje, ljepotu (cvijeće) i zlo...
Po izlasku zbirka je ozloglašena kao "uvreda javnome moralu" te je ubrzo bila i zabranjena; isprva podržana tek od nekolicine oduševljenih poklonika, poslije autorove smrti dobiva sveopće priznanje, a pjesnik od ignoriranog "bludnika" postaje klasik. Danas Baudelaireova ne djeluje toliko skandalozno kao u vrijeme kada je nastala, a njezina svejednaka u svakoj novoj generaciji pronalazi odane sljedbenike.
