Sto godina samoće

Gabriel García Márquez (1927. – 2014.), rođen u Kolumbiji, jedna je od najvećih i najutjecajnijih figura svjetske književnosti. Dobitnik Nobelove nagrade 1982. godine, on je romanopisac, autor pripovijetki, eseja, filmski kritičar, pisac filmskih scenarija i, nadasve, intelektualac posvećen rješavanju velikih problema našega doba, ponajprije onih koje pogađaju njegovu voljenu Kolumbiju, ali i cijelu Latinsku Ameriku. Kao najistaknutiji predstavnik takozvanog magijskog realizma, u kojemu se povijest i mašta isprepleću i pretaču u živu književnost koja diše svim svojim porama, on je, konačno, tvorac jednog od pripovjedačkih svjetova prepunih značenja što ih je španjolski jezik podario 20. stoljeću. Među njegovim najvažnijim djelima su Sto godina samoće, Pukovniku nema tko da piše, Kronika najavljene smrti, Zla kob, General u svom labirintu, zbirka pripovijedaka Dvanaest hodočasnika i Ljubav u doba kolere. Godine 2002. objavio je prvi dio autobiografije Živjeti da bi se pripovijedalo, a njegova zadnja knjiga je Nisam došao držati govor.