Đikić piše o svom “junaku” bez patetike i mržnje; on pokušava, osim razgonetanja slijeda događaja, proniknuti u svijest koja ih je učinila mogućim; jer, zlo na ovako širokoj skali vrlo je ozbiljan pothvat, nije to stvar trenutačne inspiracije, hira ili zlovolje, mora sve to netko provesti. Beara se pokazao kao odličan izbor.
Ima u ovoj knjizi, osim tog individualnog, još jedan “grupni portret”, vrlo upečatljiv, onaj koji priziva neke buduće produbljenije uvide na tom tragu, koji možda neće moći biti ostvareni izvan područja umjetničke, “fikcijske” proze. Radi se o civilima, vozačima autobusa i kamiona kojima su ljudi iz srebreničke enklave prevoženi na strijeljanje; ako u početku vozači i nisu znali da ih voze u smrt, da su korišteni naposljetku slično kao Gec i Majer koji voze logoraše kamionom-dušegupkom, ubrzo im je moralo postati jasno. Kako reagiraš u takvoj situaciji? Je li moguće oduprijeti se, ili će prevladati strah da ćeš se i sam pridružiti koloni za strijeljanje? I je li moguće živjeti s tim, ikada, ikako? I umrijeti ne rekavši tko si i što si radio?