Razmatrati pruskog barda devetnaestog stoljeća u dvadeset prvome doista zvuči nesuvremeno. Svjestan je toga i autor Boris Bosančić koji si, shodno tome, pridaje naziv postničeanac te nas kroz povijest svojih kontemplacija, od ranih ničeancija, preko ničeancija dovodi do postničeancija i (pre)kontekstualizacije Nietzscheove misli u doba njegovih „preksutrašnjih“, odnosno nas samih. Čini se da u suvremenom društvu učenje „njemačkog Zaratustre“ (p)ostaje (opet) aktualno jer se upravo sada dio njegovih predviđanja ostvaruje u svojoj punini. Bosančić nam nudi tumačenje riječi svjesno oblikovanih za čim manje ljudi, kako bi svatko za sebe mogao nazrijeti ključ razumijevanja ipak upravo suvremenog čovjeka.