Prvi je ovo nakon dugog vremena roman Velibora Čolića koji ne moramo prevoditi na hrvatski, koji Gallimardov kućni autor ispisuje na materinskom jeziku. A nekako, bez obzira na njegovu decenijsku i već organsku ukotvljenost u francuskome, o materiji koju za ovu priliku odabire autentično se i može pisati samo na jeziku kojim se govorilo u primarnoj obitelji, na kojem se u djetinjstvu učilo imenovati i voljeti svijet.
U Autoportretima s damama Čolić bilježi odrastanje senzibilnog i perceptivnog dječaka u Bosni 1970-ih, romansira kasnije bjelosvjetske avanture darovitog književnika, ali i streetwise rockera u egzilu. Knjiga je ovo blistavog stila i pamtljivih slika, prepunjena finim humorom i mangupskom drskošću, hedonizmom, ali i cjeloživotnim stradanjem. Proza je to pjesnika koji raspolaže mnogim i raznovrsnim srećama, ali i nezacjeljivim ranama stečenim u ratu i poraću, kako u domovini tako i u bijelom, a sve crnjem svijetu.
Čeone figure, ustvari zvijezde ove pustolovne i raskošne autofikcije bez sumnje su žene, od uvodnih kadrova kad se djetinji protagonist-pripovjedač ljubopitljivo ogleda oko sebe, u mekoći roditeljskog doma i najbližeg susjedstva, davno prije katastrofe koja će na tim prostorima uslijediti. Od mame, prvih simpatija pa sve do ludih ljubavi većih od života, a koje će najčešće pucati iz istog razloga zbog kojeg su se fatalno začinjale, naime, zbog drugosti i drugačijosti.
