U knjizi priča Davora Ivankovca kroz poznate nam se teme iz globalne politike i lokalne kulture svakodnevice, kao što su prijetnja nuklearnim ratom, Satan Panonski, Hod za život ili smrt, kašnjenje domaćeg prijevoza, otkrivaju uzorci ubrzane i nezaustavljive tranzicije – protoka vremena koje već dugo ne odgovara konceptu vremena i smjenama njegovih doba, na kojima smo odrasli i u koje smo ulagali. Povijest gubi ulogu i težinu u formiranju sadašnjosti i projiciranju budućnosti, i zato, kao živi svjedoci uspostavljanja metaverzuma, nimalo logički rastrojenu doživljavamo priču u kojoj autobus iz Vizantije koji po redu vožnje treba stići za deset minuta na deveti peron, zbog radova na mostu u 18. stoljeću, kasni u dubinu 21. stoljeća neodređeni broj minuta ili sati.
Kroz priče upoznajemo osebujne likove iz vinkovačkog kraja, od misterioznog šefa bolničkog odjela, umirovljenika koje smrt potiče na poduzetništvo, preko propalog pankera Đuke do ekscentričnog pikara Šimuna, koji se doima kao dalji rođak Fellinijeva ujaka Tea – obojici je u centru univerzuma una donna; melankolija prvog raste uz bosutske vrbe, drugoga uz njegovu smokvu; obojica traže pažnju publike i, zahvaljujući svojoj apartnosti, uspješno je vežu uz sebe. Pripovjedač precizno ocrtava Šimunovu publiku – Šokce čiji se kukasti nos značajno izdužio kroz stoljeća i Nepalce, koji su se, vođeni dinamikama tržišta, našli na ovom dnu Panonskog mora – a koja se gotovo plesno povija prema linijama Šimunove priče, što, uz apsurdne dijaloške umetke, rezultira urnebesno smiješnim plesnim pleterom. Pripovjedač pritom uvijek ostaje smrtno ozbiljan. Njemu nimalo nije ni do šale ni do smijeha, već do sabranog promatranja, kako se vrzino kolo humora ne bi prekinulo. Niti se, ni nakon kraja svake od priča, prekida.
