Već prilikom otvaranja prvih stranica knjige Požuri i izmisli grad, ove divne priče postaju naše bliske suputnice, nezaboravne pjesme koje nam odzvanjaju u mislima dok odrađujemo život kao obavezu. Lejla Kalamujić nas obavezuje na posve drugačiji način, rečenicama koje bude i podsjećaju da je jedno od najvažnijih životnih postignuća ne naviknuti se na svakodnevnu okrutnost, na cinizam svijeta i pravila koja ne osjećamo kao naša. Prilično je sigurno da je to jedini način da se u beznađu spasi ono malo što je dovoljno da život proljepota.
U Lejlinim pričama sačuvano je umorno i povrijeđeno, ali golemo srce grada koje kroz knjigu raste, ekspandira i neizbježno urasta u svoje čitatelje. Lejla nas povezuje s tuđim sudbinama zavojem kojim se povijaju novorođenčad i ranjenici. Spleteni, umotani u te rečenice, emotivno razgoljeni pa zaštićeni njihovom blagom i nepokolebljivom, mudrom hrabrošću, mi smo ponovo spremni graditi grad, izmisliti sebe.
Olja Savičević Ivančević
