Svatko u našem gradu ima priču, ali ne pripovijeda je sam. Pripovjedač ovdje ima tisuću očiju, tisuću ušiju i petsto pera koja neprestano bilježe.
Mi, utopljenici prozni je biser, roman iz kojega zapljuskuje more. Od golih stijena Newfoundlanda do bujnih plantaža Samoe, od taverni Tasmanije do hladnih obala sjeverne Rusije, kroz naraštaje, ratove i ljudske sudbine prostire se veličanstveni svijet Carstena Jensena. Reći da mu je u središtu Marstal, gradić pomoraca na danskom dijelu Baltika, točno je baš kao što je točno ustvrditi da su to ljudsko srce, ljubav ili potreba da se napusti dom i ode u nepoznato. Kao u svakom velikom djelu, i u Jensenovu raskošnom romanu udara više srdaca, odjekuje više glasova. Slijedeći jedni druge, njime jedre očevi i sinovi, muškarci čiji je usud da se bore – protiv neprijatelja i mora, jedni protiv drugih i protiv žena koje vole. U njemu odrastaju djeca i čekaju majke, supruge i udovice utopljenika, i jedna drugačija od sviju, žena koja more želi kazniti, strašni anđeo Marstala. Mi, utopljenici; već od samoga naslova, iz Jensenove očaravajuće sage progovaraju stotine. Živi i mrtvi. Godine, glasovi, sudbine. Svi oni, utkani i majstorski isprepleteni, tvore blistavu mrežu koja donosi oceane i kontinente, kanibale i moreplovce, proročke snove i čudesna preživljavanja. Pitanja, posljednja i prva, i priču veliku koliko i život sam.
