Žanr i priča Kalendara Maja najjednostavnije se mogu opisati kao spoj nešto skučenije shvaćenog romana-rijeke (s bildungs romanom kao posebno istaknutim sastojkom) i pripovijesti o prokletim ljubavnicima, pri čemu se konkretne asocijacije mogu javiti u rasponu od, recimo, Idiota Dostojevskog preko njegova specifičnog hrvatskog odjeka, Krležina Povratka Filipa Latinovicza, do Vragolija zločeste curice Vargasa Llose. Kao u takozvanom romanu-rijeci, pokriveno je više generacija iste obitelji, obitelji središnjeg lika i pripovjedača Tihomira Romara, no srce pripovijesti ipak je odnos Tihomira i fatalne žene njegova života, Senke. Tihomir pritom više podsjeća na Filipa Latinovicza nego na kneza Miškina, a kao asocijacija izranja i Ricardo, Vargas Llosin pripovjedač-protagonist iz Vragolija zločeste curice, na čiju naslovnu junakinju, izbjegavanjem istine, sklonošću lažima, stanovitim psihičkim mijenama i seksualnom spremnošću na sve itekako može podsjetiti Senka.
Međutim, ogromna je razlika u općem tonu Vargas Llosina i Ferićeva romana. Dok je nobelovčev kronikalni uradak izrazito stilizirano djelo s takozvanim papirnatim likovima i skicozno predočenim ambijentima, Ferićeva je pripovijest posve životna, u njoj sudjeluju ljudi od krvi i mesa bivajući u konkretnim, reljefno predočenim prostorima i razdobljima. I tu dolazimo do silnog autorskog rasta hrvatskog autora. Rasta koji se potvrđuje na svim razinama njegova romana ‒ idejno-značenjskoj, motivskoj, dramaturškoj, stilskoj. Bez puno oklijevanja može se reći da je Kalendar Maja kapitalno djelo suvremene hrvatske književnosti, ostvarenje kojim se suvremena hrvatska literatura može ponosno predstaviti bilo gdje na svjetskoj sceni.
Iz pogovora Damira Radića
