Romani Roberta Perišića ne nastaju brzo, izlaze u ovećim razmacima, no utješno je da dugo traju. Roman Područje bez signala iz 2015. imao je prvo uspješan put od hrvatske do francuske i američke publike, a nedavno je po romanu snimljena i TV serija, višekratno međunarodno nagrađivana. Perišićev pak roman Naš čovjek na terenu, iz 2007., nakon što je prethodno objavljen u desetak zemalja, u Francuskoj je objavljen nedavno, uz pohvale u Le Mondeu i drugdje; očito, desetljeće i pol razmaka nije naškodilo ni toj priči, premda snažno uronjenoj u ondašnji trenutak, jer ovaj pripovjedač vrijeme ne samo opisuje nego ga skulptorski oblikuje. Pričamo ovdje o vremenu jer ono – zavinuto i šumno poput duboke školjke – jest i stvarno područje radnje Broda za Issu. Dosadašnje čitatelje ovog autora, kao i druge, treba ipak upozoriti – ovo je nešto posve drukčije. Kalija, rođen kao rob u Sirakuzi, i jedan neobični Vjetropir, vode nas u priču koja zaranja u ono zaboravljeno, početno.
Ovo je priča o bazičnim stvarima, s jedne strane posve pri zemlji, s druge u vjetru, koji je obično metafora zaborava, ali vjetar ovdje ne zaboravlja. Ako će vas povesti u pogled djeteta, u pogled na osnovno, ako vas pritom može zanimati priča u kojoj junaci nisu samo ljudi nego i mačke i magarci i loze našeg Mediterana, onda je ovo knjiga za vas.
Kako je to moglo izgledati onda kad je Jadran bio sjeverno more, na rubu svijeta? Kako je nastao svijet kojeg danas zovemo Mediteranom, je li postojao oduvijek? Tko su bili Liburni, čije je nebo bilo žensko?
Je li čovjek pripitomio ovcu ili je to, u stvari, učinio pas? Kako je na Jadran u istom brodu, zajedno s pismenošću i urbanizmom, došla mačka?
Je li magarac, vječno bez prava, prvi radnik? Koga su pozdravljali na Palagruži?
