Biserje za Karolinu

Ludwig Bauer u Biserju za Karolinu kompozicijski vrlo precizno, s vrlo razrađenim likovima i izvrsnom rečenicom, bez ikakvih suvišnih detalja prikazuje razvoj jednog sustava iz kolektivizma, preko baruštine općeg grabeža, do nacionalnog i nacionalističkog jedinstva. U Borisu i Karolini, njihovim sudbinama mogu se iščitati mnoge sudbine na našim prostorima. Bruckner je razočarani intelektualac koji ne može ništa poduzeti, on je tek lutka s kojom se može poigravati, on je alkoholičar nesposoban za djelovanje, svjestan svega oko sebe, ali bez snage da o tome govori. Karolina je iskonska pragmatičarka, političarka koja voli samo vlast, ona je od one vrste političara koji znaju jahati na valovima populizma svake vrste i koji su svima krojili sudbine predugo. Boris i Karolina ne mogu jedno bez drugoga – on ne može bez njezine ljubavi, a ona bez njegova znanja baratanja riječima jer on njoj piše referate i govore, on je pjesnik, a ona je njegova muza.

Biserje za Karolinu ili Križni put Borisa Brucknera kondenzirano je štivo koje se čita u dahu. Bauer na početku svakoga poglavlja koristi lajtmotiv – kratku misao o riječima i njihovoj snazi. Riječi, dakle jezik, Baueru su najvažnije, one su one koje stvaraju, one su opasne jer one su stvorile sve, ali one i razaraju moćnije od bilo kojeg oružja. Stoga majstor riječi Boris Bruckner ima najsnažniju ulogu u stvaranju kulta Karoline. On i njegov dar su iskorišteni i on je toga svjestan, ali on biva iskorišten kako bi mogao uživati u svojoj ljubavi. Bruckner nije nevin kao što nije nevin nitko tko piše, jer riječ može ono što ne može nijedna sila. Jednom riječju, Biserje za Karolinu povijest je gadosti na ovim prostorima koje uvijek započinju iz velike ljubavi prema nekome – a najčešće sebi samome.

— Seid Serdarević