Proljeća Ivana Galeba

Nitko ne dvoji da su Proljeća Ivana Galeba vrhunac Desničina umijeća i umjetnosti, iskustva i životne mudrosti, a sam pisac je toj knjizi dao status zaglavnog kamena opusa, mjesto sabirajućeg središta koje cjelinu drži na okupu, značenje svoda koji natkriljuje dotad oblikovanu literarnu građevinu. (…) U uvodnom poglavlju Ivan Galeb je već pri kraju svoga životnoga puta, leži u bolničkom krevetu i polako svodi račune s proživljenim. To je inicijalna pozicija niza Desničinih novela, ali ovdje je to samo prolog i okvir za silazak u (manovski) “bunar prošlosti”. Već s drugim poglavljem otvara se razdoblje dječaštva i rane mladosti, a potom se izmjenično javljaju prizori iz davnine i oni iz neposredne bolničke sadašnjosti. (…)

Ivan Galeb ostat će nam povlaštenim sugovornikom, jer njegove tjeskobe i dvojbe prepoznajemo kao vlastite, samo što ih on umije bolje uobličiti i dublje raščlaniti. Paradokse i apsurde življenja, privlačnost motrenja i snatrenja te rezignaciju i pomirenost s umiranjem ispisao je najčudesnijim slaganjem priprostosti i zrelosti, jednostavnosti i mudrosti, zapitanosti i odgovornosti. Zdvajajući nad dvojnošću, ponudio nam je jednu od inačica spoznajnog zacjeljenja traume postojanja.

- Tonko Maroević