U Taoinom svijetu ostalo je samo genetski manipulirano sjeme. Ali izvorno sjeme nalazilo se u trezoru. Pomoću tog sjemena moglo bi se vratiti vrijeme, stvoriti poljoprivredna raznolikost u kojoj je ljudska vrsta nekada uživala, pronaći specijaliprehrambene vrste biljaka prikladne za sve uvjete, koje uspijevaju na toplini, suši, hladnoći, vlazi, koje bi podnosile svijet kakav je sada postao. Raznolikost je bila ta koja bi ih spasila, koja bi dala hranu svima koji gladuju.
„Jotoji”, rekla je Mei-Ling. „Tko bi to pomislio.”
„Svakako ne ti”, rekla je Tao i nasmijala se s olakšanjem.
Nitko nije vjerovao da sjemenke još uvijek postoje. Ljudska vrsta teško je preživljavala u godinama koje su prošle od Klapsa. Nitko si nije uzeo vremena kako bi to provjerio, nitko nije mislio da se to isplati jer Svalbard je živio bez kontakta s ostatkom svijeta mnogo godina, u potpunoj izolaciji. Sjemenke su bile zaboravljene ili otpisane. Sve dok djecu stupila u kontakt.
„Bila si u pravu”, rekla je Mei-Ling. „Sada ćemo pronaći djecu i isprazniti trezor. Dajem nam dva dana ovdje gore, a onda ćemo krenuti prema jugu kako bismo stigli kući prije nego što nastupi zima.”
