To se zove puls

To se zove puls je knjiga koja otkucava bilo svakodnevice jednog neobičnog sedmogodišnjaka, nesvakidašnjeg lirskog subjekta i istovremeno proznog junaka, jer ritam ovog djela na mostu je vrsta, ono je i poema i novela u stihovima i pjesma u prozi, a naziru se i tragovi esejističkog tkiva iz perspektive dječjeg kozmosa. Taj dječakov svijet se ne podudara s „normalnim“ viđenjem, on svijet vidi u brojevima: I ja sam isto samo brojevi Ja sam to rekao Davidu još prije jednom kad je igrao igricu zato što je i igrica samo brojevi i on nije rekao ništa I neću mu to više govoriti (…) I baka je brojevi ali baka to zna. Bilo da se radi o simpatiji Tini i nastavnici, koje nikada ne govore dosadne riječi, prijatelju Davidu, mami i tati, ili najdražem biću – baki, ovaj šarmantni literarni sedmogodišnjak odvodi nas u svijet u kojem komunicira sa svojim imaginarnim prijateljem, a mi zaboravljamo da uopće čitamo knjigu, da postoji vrsta, autor, Zrinušić, biblioteka Planet i dosadne riječi, kucamo, u tom ritmu dječačkog srca i znamo da postoji velika vjerojatnost da upravo čitamo remekdjelo ili smo se sasvim izgubili u maštanju. U svakom slučaju, valja dodati, da čak i kad ne razumijemo apsolutno ništa, ovaj je unikatan tekst oda bakama što nam krv teče i što postojimo. "Ne razumiješ ti ništa zato što da razumiješ onda ne bi stalno šutio Ili razumiješ sve a nitko ne može razumjeti sve zato što sve ne postoji I sve je ništa ali ne može se razumjeti sve može se razumjeti samo ništa A ti ne razumiješ ništa"