Sjećaš li se onog sitnog, ali zato veoma usrdnog unutarnjeg glasa koji se stalno vraćao na tvoj najosobniji užitak – strepeći da ćeš ga zauvijek zakopati, potopiti, izgubiti, spaliti ili samo ostaviti na nekoj benzinskoj crpki, kao beskorisni višak? Evo ga opet. Preskače ogradu i ulazi u stražnje dvorište, gdje tik uz živicu na podu sjede Kreda i Izak. Protagonisti. Pri tom ne treba miješati ljubavne romane i intimne romane. Ovaj ovdje je intiman. Zato mu zbilja treba devedeset dimenzija našeg postojanja, a ništa manje i Eskimi i feniksi.
Eros nije rob konvencija.
Ujedno je riječ i o romanu grada Zagreba, ali ispričanom iz perspektive hodanja, koračanja, fizičkog kretanja ulicama između Sljemena i Hendrixova mosta. Averzija koju Kreda osjeća prema Filozofskom fakultetu ujedno je otpor prema birokratskom poimanju učenja, studiranja i kasnije ispraznog rada. U ovom tekstu i njegovom svijetu nitko ništa ne želi otaljavati. Naprotiv. Ni u ljubavi ni u slikarstvu ni u književnosti nema boljeg izbora od… „stranputica“. Roman donosi i posebno izdanje fanzina Noćna straža, gdje svoje vizualne radove na temu vremena, ne onog od devet do pet (firma) ni onog od nula do dvadesetičetiri (supermarket), izlaže dvadeset umjetnika, okupljenih oko protagonistice. Ovaj likovni dodatak „likovnom romanu“ posebno je namijenjen čitateljima koji si žele izgraditi mali balkon-vrijeme ili vrt-vrijeme, kao i čitateljicama koje u prostoru svoje imaginacije nemaju potrebu dizati zidove između slike i teksta. Slike vremena u današnjem „vremenu slike“ pojavljuju se i kao dokaz da ni vrijeme ni slike nisu potrošeni.
