U središtu Nagulovljeva romana nalazi se lik koji sredstvima prostorno-vremenske inverzije prepričava prethodne mjesce svojega života postupno razotkrivajući razlog zbog kojega je završio u psihijatsrijskoj ustanovi. On je, naime,umiješan u izvjesno tragičan kraj vlastitoga oca, pri čemu je sam rasplet uzdignut na simboličnu, gotovo filmku razinu. Od naslova nadalje jasno je vidljiva snažna poveznica s kultnim filmom Sergia Leonea iz 1968. Bilo jednom na Divljem zapadu, osobito s finalnim dvobojem između Charlesa Bronsona i Henrya Fonde, što će raspletu romana omogućiti snažan ironijski odmak. Riječ je o neposrednom komentaru društvene zbilje tzv.”provincije”, s osobitim nalaskom na fenomen nepotizma koji je jednim od ključnih razloga zastrašujućega, gotovo katastrofičnog iseljavanja stanoviništva istočnih krajeva zemlje.
Nagulov piše izravno, beskompromisno, žestoko o aktualnom vremenu, o poraću kojim dominiraju tjeskoba, razočaranje, depresija,PTSP, beznađe i nepotizam, a u kojem se, unatoč svemu pobrojanom, stvrai rješavaju “pjevanjem i pucanjem”, uzimanjem pravde u svoje ruke po nekom nasljednom ili “zasluženom” pravu nažnijem od svakog zakona.
