Anastazija je još spavala. Svitalo je, i nad beskrajnom se sibirskom tajgom zasvijetlilo nebo. Ovaj sam se put prvi probudio, ali nisam ustao, nego sam nastavio mirno ležati na svojoj vreći za spavanje, uživajući u Anastazijinu prelijepome licu što je odavalo mir, i u njezinu skladnome tijelu, koje kao da se mijenjalo u blagome odsjaju jutarnjega svjetla. Dobro je što ovaj put Anastazija nije napravila postelju pod vedrim nebom. Vjerojatno je znala da će ova noć biti topla i tiha. Zato i nije pripremila postelju u svome udobnome zemljanome skrovištu nego na ulazu u njega. Postelju mi je pripremila na vreći za spavanje koju sam sa sobom donio još za zadnjega posjeta tajgi, a sebi je složila postelju od suhih trava i cvijeća pored moje postelje.
Anastazija je dobro izgledala na postelji pripremljenoj u tajgi, u tankoj lanenoj haljinici do koljena što sam joj je dovezao na dar od čitatelja. Vjerojatno ju je odijevala samo preda mnom, a inače je spavala razodjevena. Što je hladnije u šumi, to se može podložiti više suhe trave, jer u stogu sijena nije hladno čak ni zimi. Svatko bi, pa tako i onaj tko nije tako izdržljiv kao Anastazija, mogao prespavati u sijenu bez tople odjeće. Ja sam pokušao, premda sam sada spavao u vreći za spavanje. Ležao sam i promatrao usnulu Anastaziju i razmišljao kako bi ta slika izgledala na filmu...
