Najnovija knjiga egiptologa zagrebačkog Arheološkog muzeja Igora Uranića, Mitologija egipatske Knjige mrtvih, najnoviji je iznimno vrijedan doprinos hrvatskom proučavanju staroegipatske uljudbe. U domaćem znanstvenom egiptološkom horizontu koji je opusom bogat, ali ljudstvom toliko rijedak da je gotovo ekscesan (tek Novak, Selem i Tomorad), Uranićeva višegodišnja publicistička djelatnost ostavila je iza sebe brojna relevantna djela čija se vrijednost očituje i u redovito rasprodanim nakladama.
Uranić, kao domaći autoritet za staroegipatsku mitologiju, napokon je svoj interes okrenuo kamenu-temeljcu razumijevanja životne metafizike drevnih Egipćana – Knjizi mrtvih. Iako čest suvremeni popularno-kulturni artefakt, njena složenost i filozofija nadilaze kontekst u kojem je ona tek ukusno oslikani papirus-pratitelj umrlog. Uranić svojom Mitologijom egipatske Knjige mrtvih uranja u prastari politeistički horizont u kojem se vrlo dobro snalazi. Na dvjestotinjak stranica teksta osvjetljava nam često zbunjujuće i kontradiktorne aspekte staroegipatskog podzemlja, koristeći pritom relevantnu stranu a ne zaobilazeći, gdje je bilo moguće, i domaću literaturu.
Ova knjiga iako pisana stručnim jezikom, u potpunosti je otvorena iščitavanjima i tzv. najširem krugu čitatelja. Autorov neopterećen stil izravno komunicira s čitateljem ne zamarajući s pritom, u ovom slučaju zaista nepotrebnom, hermetičnošću. Zbog toga je knjiga Mitologija egipatske Knjige mrtvih Igora Uranića više nego dobrodošao, i gotovo stoljeće i pol zakašnjeli domaći doprinos proučavanju onog najskrivenijeg u egipatskoj uljudbi – praga koji svijet živih dijeli od svijeta umrlih, praga kojeg umrli prelazi sa svitkom papirusa uz sebe kako bi u stravičnih dvanaest noćnih sati kušnje, napokon trijumfirao i postao – vječno sunce.
