Iz autorova predgovora:
“Seneka i njegovi kolege pristaše stoicizma smatrali su da, ako osoba može stvoriti mir u sebi – ako može postići apatiju, kako su to zvali – tada svijetom može harati i rat, a oni će svejedno moći dobro razmišljati, dobro raditi i biti dobro. “Znajte da ste u miru sami sa sobom,” napisao je Seneka, “kada do vas ne dopire nikakva buka, kada vas nijedna riječ ne dira, bila ona pohvala ili prijetnja, kao ni puko brujanje oko vas bez ikakve loše namjere.” U tom ih stanju ništa nije moglo uznemiriti (čak ni pomahnitali car), nikakva ih emocija nije mogla uzbuniti i nikakva prijetnja prekinuti, a svaki trenutak sadašnjice bio im je na raspolaganju da ga prožive u potpunosti. Moćna je to misao čijoj uzvišenosti pridonosi zapanjujuća činjenica da su gotovo svi drevni filozofi – bez obzira na osobne razlike i udaljenost koja ih je dijelila – došli do identičnoga zaključka. Nije bilo važno jeste li Konfucijev učenik petsto godina pr. Kr., učenik grčkoga filozofa Demokrita stotinu godina poslije ili u narednom naraštaju sjedite u Epikurovu vrtu, zato što biste redovito slušali jednako revne vapaje za tom nepomućenošću, nedodirljivošću i spokojem. Budistička riječ za navedeno stanje glasi upekkha. Muslimani govore o aslami, Židovi o hishtavutu. Druga knjiga Bhagavad Gite, epskog spjeva o ratniku Arjuni, govori o samatvamu, “ujednačenosti uma – nepromjenjivome miru”. Grci govore o eutimiji i isihazmu. Epikurejci o ataraksiji. Kršćani o aequanimitasu ili staloženosti. Mi to znamo kao spokoj.”
