Zašto mi slova plešu po papiru? Zašto sam sporiji u čitanju? Zašto mi treba puno vremena da napišem jednu riječ? Kad treba pokazati lijevo, zašto uvijek pokažem desno? Zašto još nisam naučio na sat, a imam 10 godina?
Ovako počinje priča dječaka Petra. On ima 10 godina i ima teškoće s čitanjem, pisanjem i računanjem, odnosno disleksiju, disgrafiju i diskalkuliju. U priči „Ples slova“ Petar nam priča o kakvim se teškoćama radi, kako se bori da ih svlada, zašto ide logopedu i drugim stručnjacima i kako izgleda njegovo djetinjstvo. Saznajemo i mnoge druge zanimljivosti iz Petrova života jer on je baš kao i svako druge dijete znatiželjan, zaigran, osjećajan i željan razumijevanja i prihvaćanja.
Cilj ove priče je upravo to – razumjeti teškoću, prihvatiti različitost, razviti suosjećanje i pomagati. Svakome, posvuda i uvijek, a posebno djeci s disleksijom, disgrafijom i diskalkulijom.
Jednom su me pitali što bih htio biti kad budem odrastao.
Volio bih biti netko kao moji mama i tata, moj braco Igor, moje tete i stričeki koji mi pomažu. I ja bih jednoga dana želio olakšati nekome odlazak u školu, bez bolova, bez plača i razmišljanja je li pametan i radišan dječak ili djevojčica.
Ono što znam je da sam sretan što imam roditelje i svog bracu Igora koji me podržavaju, koji vjeruju u mene i koji se brinu o meni. Sretan sam i što sa sve više veselja idem u školu i na sve aktivnosti koje imam izvan škole.
Jedino bih još volio imati više vremena za sebe da se mogu družiti s ostalom djecom i imati najboljeg prijatelja. Najboljeg prijatelja još uvijek nemam i veselim se danu kada ću ga napokon upoznati.
