Hrvatski književnik srpskog podrijetla (Zadar, 17. IX. 1905 – Zagreb, 4. III. 1967). Studirao pravo u Zagrebu i Parizu; diplomirao 1930. u Zagrebu. Radio kao odvjetnički pripravnik u pisarnici svojega oca, zatim u Državnom pravobranilaštvu u Splitu. Za rata su ga talijanske okupacijske vlasti odvele u Zadar, 1944. prešao je na oslobođeni teritorij. God. 1945–50. radio kao načelnik pravnog odjela u Ministarstvu financija u Zagrebu, a nakon toga kao profesionalni pisac.
Iako se okušao u svim važnijim književnim vrstama, najveće je estetske domete ostvario kao pripovjedač. Njegova novelistika, okupljena u zbirkama Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1954), Tu, odmah pored nas (1956), Fratar sa zelenom bradom (1959), može se podijeliti u regionalno-verističku i psihološko-meditativnu skupinu. U prvoj se tematizira život seoske sredine dalmatinsko-primorskoga kraja i njegova zaleđa. Prevladava tradicionalni realistički način pripovjednog oblikovanja, a predmet je pripovjedačeva interesa svakodnevica zaostale sredine, njezine otuđene egzistencije, male istine, obična stanja prikazana u novom svjetlu (Proljeće u Badrovcu, Oko, Bunarevac, Florjanović, Od jutra do mraka). U drugu skupinu pripadaju novele esejističko-meditativnoga značaja u kojima je fabula reducirana, predmetnost zanemarena, a značenjski sloj često filozofski utemeljen. U središtu su intelektualne analize, misaone konstrukcije, hipoteze, esejistička kombinatorika (Pravda, Priča o fratru sa zelenom bradom, Solilokviji gospodina Pinka, Delta).
Desnica je napisao dva romana: Zimsko ljetovanje (1950) i Proljeća Ivana Galeba (1957). U prvome suprotstavlja seoski i gradski svijet ispitujući razlike u mentalitetu, običajima i civilizacijskim navikama. Kratkotrajni suopstanak građana i seljaka u ratnom okružju povod je za analitički hladno, ali suptilno poniranje u psihologiju zajednice. Sumorna slika sela začinjena je grotesknim, često i naglašeno naturalističkim pojedinostima, po čemu se autor sasvim odmiče od folklornoga dekora i idealiziranja seoskoga života. U Proljećima Ivana Galeba prikazan je doživljajni i spoznajni svijet umjetnika. U tipološkom smislu riječ je o romanu eseju u kojem je, umjesto na vanjskoj događajnosti, naglasak na iskušenjima duha, razmišljanjima, intimnoj radoznalosti. Kategorije tradicionalnog pripovijedanja (epski okvir, linearna naracija, vremenska sukcesija) gube na važnosti, a njihovo mjesto zauzimaju moderni oblikovni postupci: esejizam, metatekstualna tumačenja vlastitih postupaka, igra slobodnih asocijacija. Djelo je dosljedno građeno proustovskom digresivnom tehnikom jer sjećanja, dojmovi i razmišljanja glavnog lika tvore zasebne, razmjerno samostalne cjeline. U roman su vješto ugrađene i prije objavljene novele, pjesme i odlomci iz eseja. Tim se djelom Desnica uvrstio u red najvažnijih sudionika u procesu intelektualizacije hrvatske proze i konstituiranja modernoga monološko-asocijativnoga i esejističkog romana.
