U cjelini, drugi svezak Sfera uzbudljivo je putovanje kroz prostor koji se policentrično otvara u svim smjerovima. Stoga pojmovi više nisu transcendentalne opsjene, već, kako je to dobro znao Nietzsche, prispodobe i metafore za novo razumijevanje svijeta kao “pjene”. Za takvu je postmetafizičku avanturu potrebno mišljenje osloboditi velikih zahtjeva metafizike i još većih naloga kozmologije u savezu s tehnoznanostima današnjice. Sloterdijk stoga svoj projekt uistinu može izvesti samo tako što će iz duha estetskoga mišljenja krenuti u promišljanje onog što je vjekovno bilo funkcijom vremena, a ne primarnim ljudskim egzistencijalnim odnosom. Prostornost nije otuda za Sloterdijka samo stvar čovjeka. Ona je pitanje o drugačijem načinu antropotehničke i biopoetičke “sudbine” svijeta uopće. Drugi se svezak Sfera bavi, dakle, globalizacijom u ontologijskome i antropologijskome smislu, u matematičkom i fizikalnom, ali isto tako izlaže jednu novu teoriju interplanetarne komunikacije kao načina odvijanja tele-kinetičkih zbivanja u procesima kojima kognitivni kapitalizam prelazi sve dosadašnje granice vidljivoga i nevidljivoga.
