Autobiografija Carla Gustava Junga pisana je pred sam kraj njegova života na nagovor američkog
izdavača Kurta Wolffa (Pantheon Books) i na poticaj brojnih prijatelja i suradnika. U knjizi Jung iznosi
uspomene na formativne događaje iz rane mladosti, školskih i studentskih dana, godina rada u
psihijatrijskoj bolnici, opisuje svoj susret i suradnju s Freudom kao i razloge koji su doveli do raskida
njihova prijateljstva, opisuje svoja putovanja u Afriku, Ameriku i Indiju, te napose izlaže svoje pozne misli
u kojima iznosi svoja najdublja i najdalekosežnija uvjerenja. Dodatak knjizi čine Freudova pisma Jungu,
Jungova pisma upućena supruzi Emmi, te knjižica Sedam propovijedi mrtvima koju je Jung sastavio
zapisujući svoje vizije. Knjiga također sadrži i kratak Rječnik ključnih jungovskih pojmova.
Ova je knjiga jedino mjesto među opsežnim Jungovim djelima gdje Jung govori o Bogu i o svom osobnom
doživljaju Boga. Jungov koncept religije razlikovao se od tradicionalnog kršćanstva prije svega u
odgovoru na problem zla. Tek nakon njegove smrti teolozi su u sve većem broju počeli tvrditi da je Jung
nedvojbeno bio izvanredna figura u povijesti religije 20. stoljeća.
Iz Predgovora Aniele Jaffé
Često sam viđao kako ljudi postaju neurotični kad se zadovolje neadekvatnim ili pogrešnim odgovorima
na životna pitanja. Traže položaj, brak, ugled, vanjski uspjeh ili novac, a ostaju nesretni i neurotični čak i
kada postignu ono što su tražili. Takvi su ljudi obično zatvoreni unutar preuskog duhovnog horizonta.
Njihov život nema dovoljno sadržaja, dovoljno smisla. Ako im se omogući da se razviju u šire,
obuhvatnije ličnosti, neuroza obično nestaje. Zbog toga sam ideji razvoja uvijek pridavao najveću
važnost.
Carl Gustav Jung, Sjećanja, snovi, razmišljanja
