Brod je skliznuo iz oblaka. Otvorila su se vrata, a jarka je svjetlost unutrašnjosti suknula u vlažnu noć. Jedan visok obris pojavio se u toj svjetlosti, ogledao oko sebe i požurio niza stube noseći pod rukom veliku vrećicu. Tako se Arthur Dent vratio na Zemlju.
Kad je stigao, bilo je 10.30. Tu je činjenicu otkrio kroz zaparen, mastan prozor puba Kod konja i konjušara. To je bio onaj pub u kojem je proveo ono fatalno vrijeme ručka kad su uništeni najprije njegova kuća, a zatim i cijeli planet Zemlja, ili je barem tako izgledalo. "Upravo si stopirao više stotina tisuća svjetlosnih godina preko Galaksije, jako si umoran, malo zbunjen i iznimno osjetljiv. Opusti se, ne paničari i duboko diši", rekao je sam sebi. A onda je ugledao svoju kuću. Stajala je na istome mjestu. Kako ili zašto, nije imao pojma.
I to nije sve. U kući je pronašao kockastu, sivu kutiju povezana sivom vrpcom na vrhu vezanom u urednu mašnicu. Otvorio ju je i pronašao akvarij. Bio je predivan. Bio je savršen. Svjetlost s prašnjave lampice kraj kreveta zatreptala je na nekoj finoj ogrebotini na površini akvarija. Podignuo ga je i odjednom jasno ugledao fino ugravirane riječi – "Doviđenja", pisalo je, "i hvala…" I to je bilo sve. Trepnuo je i ništa nije shvatio.
