Svatko već zna da se u lošim vremenima ne zazivaju pjesnici. Ništa ih se ne pita. Oni su ti koji nam priđu pa nam, bez najave, počnu pjevušiti na uho. To je ono što mi se dogodilo, kao i mnogim drugima, kad sam se prije pola stoljeća našao ne znajući ni sâm gdje usred Bolivije, tjednima incomunicado, bez knjige, bez novina, bez papira, u nekoliko metara kvadratnih. Sjećanja pomalo nalik na ona iz školskih dana, posve nehotična, služila su mi kao pojas za spašavanje.
Tek vrativši se knjigama Paula Valéryja otkrio sam pravog zviždača i k tome, s onu stranu pjesničkog, najprodornije „uvide u suvremeni svijet“ – o našoj civilizaciji i njezinim zamkama, o načinu na koji možemo i moramo živjeti, o onome što je Europu učinilo europskom i onome što joj može oduzeti duh, onako ukliještenoj između Amerike s jedne strane i Azije s druge.
Valéry – taj lažno stari gospodin kojeg svaka minula godina još malo pomladi, i čitanje njegova opusa koje omogućuje uvid u naš sustav mjerila. Pomažući nam pri tom odmaku, pomaže nam i da skinemo maske kako bismo se vidjeli onakvima kakvi doista jesmo, bez pretvaranja. Da započnemo šetnju iz najdublje nutrine, uznemirujuću i zabavnu. Da sebičnu dokolicu učinimo općekorisnom.
Régis Debray