Pohvala melankoliji prvenstveno je povijesnoumjetnička studija o prikazima melankolije u zapadnome društvu. Međutim, svojom dubinom ona uvelike nadmašuje puku analizu motiva i prerasta u filozofsku knjigu o tom duševnom stanju koje je uvijek izmicalo svakoj emocionalnoj klasifikaciji. U knjizi autor u nizu poglavlja analizira kako se u zapadnoj umjetnosti, počevši od možda najpoznatijeg primjera, Dürerove Melankolije, preko Francisa Bacona, kinematografije i prakse tetoviranja, pokušavalo prikazati melankoliju kao duševno stanje koje navješćuje izvjesno izmještanje i odvajanje od svijeta, istovremeno dajući naslutiti onostranost. Pritom autor prožima svako od poglavlja svojim osobnim glasom iscrtavajući time ne samo istraživačku putanju koja ga je vodila u promišljanju problematike, nego i opisujući učinke koje je svako od djela imalo na njega samoga. Istovremena jukstapozicija erudicije i obilja činjenica s jedne, te osobnih doživljaja autora ukazuje na temeljnu autorovu poantu: da onkraj sveg proučavanja i analize, u melankoliji uvijek preostaje nešto neizrecivo i subjektivno. Djelo Pohvala melankoliji, otkad je objavljena 2019. godine, prevedeno je na nekoliko europskih jezika i doživjelo kritički uspjeh. Tomu svjedoči i njezino ovjenčavanje Nagradom za europsko razumijevanje Lajpciškog sajma knjiga.