28. veljače 2017

Buđenje tigra

W1siziisijiwmtcvmdivmjgvmwozoxjpbzbmbv9cdwrqzw5qzv90awdyyv9wlmpwzyjdlfsiccisinrodw1iiiwinzgwedqwmcmixv0?sha=667ee02f441ca834

Buđenje tigra kultna je knjiga o iscjeljenju traume fiziologa Petera A. Levinea koji je primijetio je da divlje životinje vrlo rijetko pate od trauma, iako se često nalaze u prijetećim situacijama. Ljudi, s druge strane, vrlo teško izlaze na kraj s traumatičnim iskustvima koja, nerazriješena, ostavljaju dugotrajne štetne posljedice na osobu. No nismo svjesni kolike su posljedice takve traume za društvo! U Buđenju tigra Levine nudi revolucionarni pristup liječenju traume i iscjeljenja pojedinca, ali i zajednice, pa i cijelog društva.

Donosimo vam intrigantan dio iz knjige koji se bavi upravo tim pitanjem.

Čak i kad se natječu za one najosnovnije resurse – hranu i teritorij – životinje obično ne ubijaju pripadnike vlastite vrste. Zašto mi to činimo? Što se dogodilo da smo počeli propagirati masovno ubijanje i nasilje paralelno s rastom ukupnog broja stanovnika i njihove kompleksnosti? I dok postoje mnoge teorije rata, postoji jedan korijenski uzrok koji, čini se, nije baš naširoko priznat.

Trauma je jedan od najvažnijih korijenskih uzroka suvremenog načina ratovanja. Izazivanje, eskalacija i nasilje rata možemo djelomice pripisati posttraumatskom stresu. Naši međusobni susreti u prošlosti generirali su nasljeđe straha, separacije, predrasuda i neprijateljstva. To je nasljeđe traume koje se ne razlikuje od iskustva traumatiziranih pojedinaca, osim u svojoj masovnosti.

U trenutku kad doživimo traumu, gotovo je posve sigurno da ćemo na neki način nastaviti ponavljati ili oživljavati dijelove iskustva.
 

Traumatsko oživljavanje jedna je od najjačih i najustrajnijih reakcija koje se javljaju prilikom nastanka traume. U trenutku kad doživimo traumu, gotovo je posve sigurno da ćemo na neki način nastaviti ponavljati ili oživljavati dijelove iskustva. Nanovo će nas privlačiti situacije koje nas podsjećaju na izvornu traumu. Kad su ljudi traumatizirani ratom, implikacije su goleme.

Razmotrimo sada sve što znamo o traumi. Kad su ljudi traumatizirani, naši unutarnji sustavi ostaju u pobuđenom stanju. Postajemo hiperoprezni, ali nismo sposobni locirati izvor te stalno prisutne i preplavljujuće prijetnje. Ta situacija izaziva širenje straha i reaktivnosti, pojačavajući potrebu da otkrijemo izvor prijetnje. Rezultat: vrlo vjerojatno, u svojoj potrazi za neprijateljem, postajemo kandidati za oživljavanje traume.

Sada zamislite cijelo stanovništvo ljudi sa sličnom posttraumatskom povijesti. Sada zamislite dvije takve populacije locirane u istoj geografskoj regiji, možda govore različite jezike, drukčije su boje kože, vjere ili imaju različite etničke tradicije. Posljedice su neizbježne. Ometajuće stanje pobuđenosti zajedno s neprekidno prisutnom percepcijom opasnosti sada je „objašnjeno“. Prijetnja je locirana: oni su sami prijetnja. Oni su neprijatelji. Poriv za ubijanjem, sakaćenjem i unakažavanjem eskalira i ta dva „susjeda“ čine se prisiljenim ubijati jedni druge. Oni uništavaju jedni drugima domove, nade i snove. Čineći to, međusobno jedni drugim kradu budućnost.

I dok je rat kompleksno pitanje i teško da se može pripisati jednom jedinom uzroku, narodi koji međusobno žive jako blizu imaju uznemiravajuću sklonost da ratuju jedni protiv drugih. To je obrazac koji se odigrao i reprizirao mnoštvo puta u povijesti. Trauma ima zastrašujuć potencijal da se oživi u obliku nasilja.

Srbi, Muslimani i Hrvati ponavljali su svoje ratove u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a možda čak i za vrijeme Otomanskog carstva. Narodi Bliskog istoka reprize svojih sukoba mogu pratiti sve do biblijskih vremena. Na mjestima gdje se ne događaju tako strašni i brutalni ratovi na način na koji se oni odvijaju diljem svijeta, prevladavaju drugi oblici nasilja. Umorstva, siromaštvo, velik broj beskućnika, zlostavljanje djece i proganjanja – sve su to ponašanja vezana uz rat. Nemoguće je izbjeći traumatske učinke rata; oni prodiru u sve segmente društva.

Ljudi koji nisu doživjeli traumu radije žive u skladu, ako to mogu. Ali rezidualni ostaci traume stvaraju vjerovanje da nismo sposobni pobijediti svoja neprijateljstva te da će nas međusobno nerazumijevanje zauvijek razdvajati. …

Holokaust, sukobi u Iraku i Jugoslaviji, protesti u Detroitu, Los Angelesu i drugim gradovima – sve su to srazovi s traumatskim utjecajem na globalnu zajednicu. Oni oslikavaju, previše grafički, cijenu koju kao društvo plaćamo kad ostavljamo netaknutim ciklus traume. Moramo se strastveno prepustiti potrazi za učinkovitim načinima njezina razrješenja. Opstanak naše vrste mogao bi ovisiti o tome.

Traumu ne možemo ignorirati. Ona je sastavni dio primitivne biologije koja nas je dovela tu gdje smo sada.
 

Transformacija koja se postiže ponovnim proživljavanjem traume radi njezina razrješenja jedini je način da steknemo sposobnost oslobađanja nas samih, pojedinačno i kolektivno, od neprekidnog oživljavanja nasljeđa traume. Bez obzira na to hoćemo li odlučiti transformirati to nasljeđe pomoću grupnih iskustava, šamanskih praksi ili individualno, taj proces moramo proći.

Buđenje tigra: iscjeljivanje drame, Ann Frederick, Peter A. Levine